-PRIREDIO: mr ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ
Andrija Radulović dosledno bira najteže i najsloženije puteve kroz poetsko sagledavanje ljudske egzistencije, a to nije baš uvijek nježan i veseo prizor, smatra poznati književni kritičar Želidrag Nikčević.
,,Širina njegovog lirskog interesa, uvjerljivo demonstrirana u ranijim knjigama, sačuvana je i ovdje, uz dodatnu notu koncentracije i sažetosti. Leksika pjesme je maksimalno prilagođena svom zadatku, precizna i probrana, a ritam stiha nepogrešivo prati svaki drhtaj pokolebane subjektivnosti. U ‘Sniježnoj azbuci’ njegova retorika je do kraja individualizovana, sa izrazitim ličnim pečatom, i opet veoma funkcionalna na dubljem nivou simbolne ekonomije”, smatra on.
Prof. dr Milorad Simunović piše da je poema „Zvono” proizašla iz čežnje za smislom i za razliku od ostalih, ova svojevrsna pjesnička hronika, pisana je robusnim slomljenim stihom, kako ističe kritika.
,,Ona prati rukopis tame i razvija veliku apokaliptičnu ikonu donjeg svijeta. Svojim stihovima ona nastoji da nas mentalno skopča sa boljim svijetom, kada nas je zvono sabiralo”, smatra Simunović.
I Miodrag Ćupić je pisao o Radulovićevom ,,stihovanom svjedočanstvu”.
,,Poema ‘Zvono’ Andrije Radulovića je majstorski sazdana poema visoke estetske vrijednosti, koja je istovremeno i stihovano svjedočanstvo, gdje se vjekovi i likovi ozvjezdano spajaju u pjesmu, što je čini originalnom književnom tvorevinom, i po inovatorsko-poetičkom postupku, probranoj leksici, imaginarnom i idejnom oblikovanju stihova sa izrazitim ličnim pečatom. Radulović je i u prethodnim svojim knjigama bio sklon eksperimentisanju, no ovoga puta odlučio se za put kojim se ređe ide, i na tom putovanju izvojevao je snažnu pjesmu-poemu punu ljepote i bola, ili preciznije pjesmu o nama! Junaci ove poeme-romana u stihu, sa dramskim i scenskim elementima, sastradavaju, vitezuju, zidaju crkve, žive podvigom i za podvig, brode putevima neizvjesnim, sudbinskim, gospodnjim, ćirilični i krstoliki upisuju se u svoj jezik, vječnost i pamćenje. Oni nam otkrivaju stravične slike i simbole jednog i drugog svijeta... Od prvog do poslednjeg stiha u ovoj knjizi, koja se čita u dahu, traje bespoštedna rasprava sa samim sobom, razgovor sa kosačima bijelih zora, sa korijenima, čemernim vremenima, grobovima, bratskim ranama, neimarima i pustolovima, kneževima, vidarima i vidovnjacima, držeći onu temperaturu koja pohodi rijetke da duboko osjećaju, misle i pjevaju sudbinu čovjeka i svijeta. Apostrofiraju se prošla i propala slava, izgubljena načela i vrijednosti koje su iščezle i nestale... Bitna odlika Radulovićevog rukopisa jeste uzdizanje doživljenog u poetsko-neponovljivo, čestom munjom obasjano”, smatra Ćupić.
Za književnika Iliju Lakušića Andrija Radulović je pjesnik modernog sezibiliteta.
,,Radulović je odavno afirmisan pisac, koji je prepoznao svoje mjesto u samosvojnom i snažnom poetskom iskazu, kakav je, nakon ‘Sniježne azbuke’ nastavio i u najnovijoj knjizi ‘Bijela pčela Volta Vitmena’. Ovaj pjesnik se racionalno, no i po snazi svoje intuicije, situirao u sferu modernog pjesničkog senzibiliteta. On to postiže kroz suptilizaciju metafore i cjelokupnog lirskog iskaza... Radulović je svoju poetsku energiju uspostavio u samosvojnom stilu – muzici i ritmu”, smatra Lakušić.
NASTAVIĆE SE